PREVARI ME
Ostat ce trag poslje nas
i nase ljubavi
Mozda ce neko pricati
da smo se volili
Al jedno znam,nismo uspjeli...
Jednom sam srecu imala
nisam je cuvala
I sve za tren je postala
ogromna uvala
I sad znam,
bez tebe propadam...
Kako cu bez tebe sutra
kad mi lose krene?!
Kako da drustvu kazem
odlazis od mene?!
Kad znam da sam pogrjesila
i srusila.....
SVE DO PEPELA!
PREVARI ME
samo me ne ostavljaj...
PREVARI ME
samo ne reci da je kraj...
PREVARI ME
samo da bude ko prije....
Ne daj da bez tebe
sama ostanem....!!
Za druge bili smo mi
sretni u ljubavi
Mozda ce nekada,da se ponovi
Al jedno znam,
bez tebe propadam....
Kaznu cekam svaki dan,
hocu da poludin...
Ako je ovo san,
neka se probudin...
I docekan, DA TE UGLEDAN.....
TRENUCI * SAMOĆE
Ima trenutaka samoće kada srce s čuđenjem spoznaje da ne ljubi.
Prestajemo družiti se, umorni; da je taman. Netko još spava, bezazlen,
u onom krevetu. A možda mi spavamo...Ah, ne, mičemo se. I tužni smo,
šutljivi. Kiša je uporna. Jutro s tromom, nemilosnom maglom. Kako smo
sami! Gledamo kroz zamagljena stakla, sve popadalo; zrak težak; voda
šumi, a soba, hladna u toj tvojoj zimi koja je vani drugačija.
Tako ostaješ šutljiv, s licem među dlanovima. Laktovima naslonjen na stol.
Stolac posve tih. Samo odzvanja nečije sporo disanje, disanje one što tamo,
smirena, preljepa, spava i sanja da je ne voliš a ti si njen san.
Hodala je međama i tamnila, crvenila
spuštajući bedra i usta na korijenje.
Sa prstenom na ruci samoubilačkim
smješkala se svijetu kojeg je cijenila.
Bila je pastir i voljela svaku pticu,
a sva bi se podala strasti nekog zvuka.
Nije primjetila da je Kuća Smrti
i sama, imala je svoj mač, svoju zvijer.
Zastrli su je srodnošću i uhvatili.
Rekla je; da danas nisam više izvor
za sebe i prsten na ruci samoubilački,
izgubivši sve nade, poće da je hladi.
Hodala je po međama, i nosila kolut
s trakama, trzaj na violini prevrtao
je kamenje.
Dok je padala privili su je u naručje;
Prsten je počeo gubiti sva prava,
znamenje i sijećanje.